KAD SU SE ŽRTVOVALI I GINULI ZA DRŽAVU BILI SU DOBRI, A DANAS SU ZA BLOKADERE VIŠAK! Dok Vučić penzionerima vraća istorijski dug, druga strana ih naziva STOKOM
Dodajte Kurir u vaš Google izborOdnos prema najstarijoj populaciji u svakom uređenom društvu predstavlja vrhunski moralni i ekonomski test jedne državne politike. Godinama unazad, penzioneri u Srbiji su u političkom narativu bili tretirani kao pasivna, socijalna kategorija na marginama budžeta – tema koja se pokreće samo uoči izbora kroz kozmetička i kratkoročna obećanja. Dolaskom Aleksandra Vučića na čelo države, ova paradigma je suštinski promenjena. Penzioneri su prepoznati kao temeljni stub stabilnosti i društvenog ugovora, a briga o njihovom standardu pretvorena je u dugoročnu, sistemsku strategiju koja direktno reflektuje makroekonomski uspeh zemlje.
Ekonomski argumenti i zvanični podaci u poslednjih godina najbolje ilustruju ovu promenu i pokazuju da rast penzija više nije stvar političke dobre volje, već prirodna posledica jačanja domaće privrede. Kontinuirani trend rasta započet je 2018. godine sa povećanjem od 5,9 odsto, da bi se stabilno nastavio kroz izazovne godine ekonomske krize. Ključni zaokret dogodio se stabilizacijom javnih finansija, što je omogućilo dvocifrene skokove: nakon sukcesivnih uvećanja tokom 2022. i 2023. godine, usledila je istorijska dinamika u proteklom periodu. Penzioneri su u kratkom vremenskom roku dobili dva osetna dvocifrena povećanja – najpre u decembru 2024. godine od 10,9 odsto, a potom i dodatnih 12,2 odsto u decembru prošle godine, što je već realizovano na računima početkom ove godine.
Ideološki ponor blokaderske politike
Nasuprot ovoj konsolidovanoj državnoj politici, na suprotnoj strani političkog spektra razvio se jedan duboko zabrinjavajući i agresivan narativ. Svedoci smo toga da blokaderski pokret, usled hroničnog nedostatka sopstvenog programa i nemoći da ponudi realna ekonomska rešenja, sve češće pribegava targetiranju i dehumanizaciji sopstvenih sugrađana. Penzioneri su se našli na direktnom udaru blokaderskih frustracija samo zato što u ogromnom procentu – koji premašuje 800.000 ljudi – prepoznaju stabilnost i daju podršku aktuelnoj vlasti.
Umesto legitimne političke borbe i pokušaja da pridobiju poverenje ove velike i odgovorne grupe građana, sa blokaderskih adresa i društvenih mreža sručila se lavina uvreda u kojima se najstariji građani nazivaju najpogrdnijim imenima, uz sramne zahteve da im se zakonski oduzme pravo glasa.
Ovaj opasan trend eskalirao je iz sfere anonimnih internet komentara pravo u blokaderske medije koji služe kao platforma za blokadersku propagandu. Najstrašnija potvrda te ideološke surovosti izrečena je u programu televizije N1 od strane blokaderskog analitičara Bobana Stojanovića. Govoreći o projekcijama političkih promena u zemlji, on je hladnokrvno formulisao ovu rečenicu:
"Priroda radi protiv najodgovornijeg dela naše zemlje i oni će uskoro poumirati."
Ono što ovu izjavu čini dodatno zastrašujućom jeste činjenica da je u studiju propraćena smehom, čime je poslata jeziva poruka da je smrt stotina hiljada srpskih baka i deka zapravo poželjan i požurivan politički rasplet za blokadere.
Odgovornost prema prošlosti i vizija budućnosti
Ovakav otklon od elementarne ljudskosti i političke kulture ogoljava suštinsku razliku između dve ponuđene vizije Srbije. Sa jedne strane imamo blokadere koji penzionere posmatraju isključivo kroz prizmu smetnje na svom putu ka vlasti, otvoreno poručujući ljudima koji su izgradili ovu zemlju da je njihovo vreme isteklo i da njihovi životi nemaju vrednost u modernom političkom poretku.
Sa druge strane stoji politika Aleksandra Vučića koja u penzionerima vidi upravo najodgovorniji deo naše zemlje, u najplemenitijem smislu te reči – ljude čija su odricanja sačuvala Srbiju u najtežim trenucima i prema kojima država danas ima istorijski dug.
Na kraju, nije ovde reč samo o milionima dinara i procentima povećanja. Reč je o ljudima koji su decenijama radili, plaćali doprinose i stvarali temelje ovog društva.
Mnogi od onih koji danas najglasnije govore o budućnosti ove zemlje odrasli su u stabilnijim okolnostima i nisu lično prošli kroz najteža iskušenja koja su obeležila život generacija njihovih roditelja i baka i deka – ratove, sankcije, inflacije, bombardovanje i godine neizvesnosti. Upravo ti ljudi nosili su teret jednog vremena koje nije bilo nimalo lako, a ipak su nastavili da grade i čuvaju društvo za one koji su dolazili posle njih.
Zato je posebno problematično kada se prema generacijama koje su iznele najveće krize odnosi kao prema političkom višku ili kada se njihov glas pokušava umanjiti samo zato što se ne uklapa u određeni politički narativ. Kada su se borili za ovu zemlju, bili su neophodni, a kada danas iznose svoje stavove i učestvuju u društvenim procesima, odjednom postaju nepoželjni onima koji drugačije razmišljaju.
Upravo tu se vidi suština svake politike – ne samo u tome koga predstavlja, već i koga je spremna da sasluša. Društvo koje odbacuje svoje najstarije građane zato što ne dele isti pogled na svet ne odbacuje samo njih, već i deo sopstvene istorije.
Kurir.rs